hladnoća mi niz leđa se lijepi
niz dlačice se spušta prst
hladan
leden
smrznut
od slutnje satkan
od laži ispleten
prije ponoći
će se otopiti
i nestati zauvijek
daškom noći zagrnut
anđeoskim osmjehom izbrisan
jedan mali miš
se u macu toliko zaljubio
da je glavu skoro izgubio
gledao ju je iz prikrajka
i mislio što to meni manjka
da me mačka po cijeli dan proganja
bit će da me i po noći sanja
pa se miš oslokolio
prići maci nije odolio
ponudio joj je zalogaje slasne
od koke batake masne
kako se samo mučio
dok ih je do njenog krevetića dokučio
ali maca marila nije
što se u mišjem srcu krije
već je miša kutem oko pogledala
i šapom mu se na rep dala
jer maca voli meso živo
više nego bilo kakvo ptičje pečeno krilo..
Danas mi je nekako posebno zima. Sjedim za kompjuterom potpuno obučen. Donji dio pidžame od pokojnog dede, na oker i bordo pruge. Toliko puta je oprana da je pamuk dobio onu posebnu glatkoću i prozračnost. Majca. Tuta. Kao đed sam si omotao noge dekom, a u blizini su i šlape. Iz peći pucka. Temperatura 19,1 °C, tragična temperatura, ni ti brojevi ne izgledaju dobro. Moram se ustati dodati još na vatru. Pijem aapirin. Pristavljam vodu za čaj. Vraćam se za kompjuter. Ne ulogiravam se. Čitam sa strane forume i blogove. Ne da mi se sudjelovati. Zapravo nemam ni u čemu.
Premještam se u kutnu garnituru, zajedno sa šlapicama i dekicom, koju sam sad već omotao i oko glave, tek prsti vire i drže šalicu kipućeg čaja s medom i limunom. Vijesti. Neka kriza kažu. Jadno je gledati kako rade sprdnju iz malih ljudi. Prebacujem na serije. Ništa. Gasim televiziju.
Odlazim u kuhinju vidjeti što ima za jesti. Ništa mi se od toga ne jede. Blejim kroz prozor u aute koji prolaze. Liježem i pokrivam se dekicom preko glave. Misli su mi prazne. Mislim o tome što mislim. Ne mislim ništa. Gledam u titraje svjetlosti u mraku pod kapcima kako se igraju poput nekakvih svjetlosnih praživotinjica. Koje nestanu kada ih pogledaš. Kao klinac sam se igrao iste igre. Pokušavao prepoznati likove ispod kapaka. Dok me ne bi savladao san.
Taman sam zadrijemao, kada je tiho ali dosadno zazvonio telefon. Netko je uporan. Ne da mi se ustati. Tek sam se malkoc zgrijao. Ako se sada ustanem, taman će prestati zvoniti kada dotaknem slušalicu. Zvoni ponovo. Pa ljudi božji! Zar nitko se ne može toliko dozvati pameti da ću vidjeti tko me je zvao i odgovoriti kada budem mogao. Konačno prestaje. Eto ga na! Sad sam se skroz razbudio. Palim tv. Opet zvoni nevjerojatno!
-GDJE GORI?!?